Monday, October 08, 1984

Zadnji razgovor sa djedom Bogdanom

Bogdan Golmajer                                     17.3.1902 - 2.9.1984
sin Žarko Golmajer                                          1928 - 26.12.1998
kćer Đurđica (Đeka) Cvitanović                1.3.1924 - 12.5.2009

Popodne smo otišli posjetiti djedu Golmajera. Bio je lijep sunčani dan sredine kolovoza. Ušli smo u njegovu sobu (jedinu sobu u stanu) i ja sam se zaustavio, zaprepašten. On je izgledao kao da su ga tog dana prenijeli iz Jasenovca. Ležao je nepomičan, šlagiran i lagan kao pero - 35 kila, možda, sa divljim pramenom crne kose, i sa neobrijanom četkicom prosjede brade, i upaljenim crvenim ocima.

Ja sam se sjeo uz njega i počeli smo razgovarati. Bio je potpuno svjestan; očekivao me je. Njegove oči su ostale nepomične. Dugo me nije pogledao - možda je prošao cijeli sat prije nego sto je okrenuo oči na mene. Njegov glas, kao i snaga njegovog života, je bio slab, i treperio je u mraku, daleko od mene, kao plamenćic svijeće. Rijeci su dolazile polako, nejasne - tiše i tiše, dok se nisu sasvim zaustavile. Nakon nekog vremena bi se rijeci vratile, i mi smo nastavili. Iza nas su žene glasno govorile, i ja sam ih morao zamoliti da pređu u kuhinju, tako da bih ga mogao čuti. Ja sam mu neko vrijem pričao o Danskoj - o ljudima, o poljoprivredi, o povijesti zemlje. Bogdan me je dugo ozbiljno slušao, a zatim mi rekao da je treća knjiga na lijevo na stelaži od danskog pisca, da se zove "Seljaci". I zbilja, treća knjiga na lijevo se zvala "Seljaci", no pisac je bio poljak.

Ja sam ga zamolio da mi priča o svom životu. I tako mi je on polako počeo pričati o svojem djetinjstvu, o svojoj djeci i ženama, o svom radu kao komunist, o ratu, o logorima i deportacijima, o radu poslije rata:

"Nismo mogli duže razgovarati prošli puta, a htjeo sam... moja prva žena je bila Ljerka, kćerka general Filipovića - onoga koji je osvajao Bosnu. Prekrasno je igrala klavir. Umrla je od raka. Treća žena mi je bila ..."

(glas mu je nestao. Drugu ženu nije spomenuo.)

"u Jasenovcu su je ubili... četvrta je bila Katica... trebao sam ženu da djeci pomognem... rođen sam u Buzetu... fašisti došli, otjerali nas u Sloveniju... talijanski u školama... ja sam pobjegao... u Zagrebu me našao moj direktor,"

(Žarko kaže da je to bio Nazor, ali Bogdan ga nije ni jedanput spomenuo imenom.)

"doveo nas četri u novu učiteljsku školu u Karlovcu. Dobili smo banovinsku potporu za siromašne đake, kuhala nam upraviteljica, a građani nam skupljali odjeću. Tamo sam postao komunist. Proganjali su me. Bio sam učitelj u Banatu pred rat - Nijemcima i Rumunjima. Ne znam dali su me uopće razumjeli. Kad su Nijemci napali SSSR, znali smo da će biti rat, i skupljali smo oružje i medicinske zalihe. Ja sam bio potporučnik. Vida"

(Blagica? nisam siguran da sam ga čuo, jer mu se glas opet ugasio.)

"i ja smo prebacivali i partizane i ranjenike - ljekar je bio u sljedećem selu. Tu smo dugo bili uspješni - onda nas je neko izdao, uhapsili su nas, odveli u Bjelovar, a od tamo u Jasenovac... Vida je također bila zarobljenica. Partizani su napali Jasenovac - ustaše su bježali... sve su ih postrijeljali... a ti koji su jos bili za radnu snagu su poslani u Linz, i od tamo u Mauthausen... Djeku sam vidjeo na kolodvoru... rekao sam joj da ne dođe do vlaka, jer su ustaše trpali obitelji u konvoj... "

(Đeka: "Meni su poručili da će doči konvoj iz Jasenovca, i da im Crveni Kriz - međunarodni, onaj isti kao danas - može dati odjeću i medicinske zalihe - i da će moj otac biti u konvoju. I poručili su mi da je opasnost da će ustaše i obitelji stjerati na vlak. On je bio kao sad - trideset kila je bio - ali je bio jedan od jedinih pet šest koji su bili dovoljno snažni da prenose kufere do vlaka. Oci su mu bile velike i zarile su. Kazao mi je da je upravo prebolio tifus, ali da je to tajio, jer bi ga inače oni ubili. Da su mu rekli da samo jedanput dnevno jede i pije vodu, jer bi ga nakon gladovanja ubila hrana. 'Nemoj ici do vlaka, jer će ustaše utjerati na konvoj - stoj ovdje'. I tako sam ga ja vidjela zadnji
puta, vjerovala sam.")

"... Jasenovac... Njemačka... natrag Dunavom... u Beč... rusi nam dali propusnice... sa vlaka uzeli švercere i trgovce i na mjestu ih strijeljali... nama dali njihova mjesta... mi ukrali tri teleće koze na granici... u Đurđevcu sve uništeno, sve odneseno... seljaku koji je nas vozio su tamo oduzeli auto... ja uspjeo donijesti cijelu kozu do Budrovca. I tako prošla epopeja: kroz strah i lukavštinu i krađu... Došao sam u Zagreb... nakon deset dana su me pozvali da idem u kupke - bile su u Daruvaru - i odmah su me zaposlili... bolje sam se osjećao i tako je i to prošlo... iz ministarstva rada - otvarao nove škole, ustaške zatvarao. Đeka i Žarko su bili kod doktora... Živana sam vidjeo samo jedan puta u mom životu, kad sam radio u Daruvaru... on je autom prošao - nisam htjeo da me vozi - bio je direktor tvornice cipela... Onda kad je tebe rodila - imali smo u tim toplicama školu za zanemarenu djecu... ja nju stavio za upraviteljicu škole, uzela je lječnicku stranu..."

Bilo mu je teško govoriti, sa pola lica paraliziranim.

"...to blato koga se ti sjećaš - to je bilo u Mikleušu, kod Cinkati. Ti si vidjeo ovcu, i onda ozbiljno primijetio 'Nisam znao da su krave tako velike'..."

(Zapravo, već nisam siguran dali mi je to rekao Bogdan, ili Katica.) Ja sam ga pitao sto se s njim desilo '48, kod Informbiroa:

"... imali smo sastanak. Ja sam rekao: 'Kuda Tito kreće, tud mi.' ... prosli smo rat... rekli su mi da će me staviti za direktora/povjerenika tvornice bombona u Slavenskoj Požegi. Ja sam to odbio: 'Ima mladih stručnjaka, neka to oni vode.' Otuda sam premješten u Zagreb u ministarstvo rada. Zadaci su bila otvaranja svih vrsti poljoprivrednih imanja..."

(to je kraj mojih zabilješka o našem razgovoru.)

Mi smo se na koncu pozdravili, ja sam mu obećao uskoro pisati iz Svedske. Na izlazu se Katica rasplakala: njoj je teško vidjeti Bogdana tako slabog, i ona je sama bila na granici ljudskih snaga. Ja sam je zagrlio, poljubio, i tako smo otišli do Zarka i Slavice.

Bogdan je izdahnuo 2. rujna dok ga je Đeka čuvala. On nije bio svjestan, i umro je brzo i jednostavno. Đeka je tužna, mnogo vise sada kada se vise ne brine o njemu, i bacila se opet na svoj rad: putuje mnogo na teren.



Notes:
 
Ponosimo se školom u Budrovcu
            (ovo je škola)
"...  u školi su se izmjenjivali brojni učitelji kojih se i danas mnogi stariji mještani rado sjećaju: učiteljice Justina Rasinec, Dragica Benkek, Ljubica Kolar i Marija Puškaš, učitelj Ivan Litvić, učitelji Vida i Bogdan Golmajer. Oni su poučavali do kraja drugog svjetskog rata. Nastava je održavana na hrvatskom jeziku, a trajala je 4 do 5 godina. Prema žigu u spomenici zvala se „Državna narodna osnovna škola u Budrovcu“.
Učitelji i bračni par, Vida i Bogdan Golmajer, su na žalost, pred kraj drugog svjetskog rata doživjeli tragičnu sudbinu. 18. 3. 1944. uhićeni su u svojoj školi i otpremljeni u ustaški logor Stara Gradiška, a zatim u logor Jasenovac. Učitelj Bogdan transportiran je na prisilan rad u Njemačku, odakle s vratio 1945., dok se učiteljica Vida nije vratila iz Jasenovca."
Mauthausen was liberated 2. May 1945 by Americans. There were approximately 60,000 survivors. One of the camp's survivors was Simon Wiesenthal. Mauthausen was classified as a so-called "category three camp". This was the fiercest category, and for the prisoners it meant "Rûckkehr unerwünscht" (return not desired) and "Vernichtung durch arbeit" (extermination by work).

1 comment:

isomorphismes said...

Thank you for sharing this.