Ante Matijević, Radio Rab 92,6MHz 08.05.2025
Vidio sam jednog č𝐮𝐝𝐧𝐨𝐠 𝐥𝐢𝐤𝐚 koji se nespretno okretao kod novoizgrađenog mula na ulazu u rapsku luku te se provom skoro i zabio u njega. Stvar su spasili neki ljudi na mulu, vjerojatno neka njegova ekipa. I zapitah se tada, onako rapski, gledajući ga s rive u prolazu - 𝐌𝐚 č𝐚 𝐨𝐯𝐚𝐣 š𝐨𝐫𝐝𝐨 č𝐢𝐧𝐢?
Došle su i te godine, pomalo pozne za ulazak u ozbiljnije avanture, no odlučio sam nastaviti tradiciju svojih predaka i veslima oploviti Rab - započeo je svoju priču Adrian Belic, Amerikanac rapskih korijena s kojim sam popričao jednog toplog rujanskog dana 2024. godine. Pomalo iznenađen i zatečen zbog neznanja o rapskoj obitelji Belić, koja posjeduje kuću u Gornjoj ulici u gradu Rabu kao i zanimljivim avanturama kojima su svjedočili. Zapravo i ne čudi jer, kako sam kasnije u razgovoru doznao, obitelj je emigrirala u Ameriku, točnije u Sjedinjene Američke Države još 50-tih godina prošlog stoljeća te se radi o jednoj, bez ikakve uvrede, čudnovatoj obitelji.
Adrianov otac Nenad (Neno) zaputio se prema američkom kontinentu i nastanio u Chicagu, državi Illinois, gdje su se rodili sinovi Adrian i Roko. Tamo su proveli rano djetinjstvo, a kasnije su se preselili na zapadnu obalu u Kaliforniju, grad anđela - Los Angeles. Adrian je filmski redatelj, snimatelj i producent, a 2000-te godine film pod nazivom „Beyond the Call“ bio je nominiran za Oscara kao najbolji dugometražni dokumentarni film.
𝐊𝐚𝐤𝐨 𝐣𝐞 𝐨𝐛𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐬𝐤𝐚 𝐩𝐮𝐭𝐞š𝐞𝐬𝐭𝐯𝐢𝐣𝐚 𝐳𝐚𝐩𝐨č𝐞𝐥𝐚
Pradjed Radovan (Radoje) Belic, rođen u 19. stoljeću, došao je na ludu ideju, prepričava mi sugovornik, da od ribara čiji su čamci bili privezani u rapskoj luci posudi barku na vesla, nakrca je alkoholom, sardinama, vodom i cigarama, i na tom malom kaiću na vesla oplovi otok Rab. I stvarno, pošlo mu je za rukom. Slijedio ga je Živan, moj djed, koji je ponovio plovidbu 70-tih godina 20. stoljeća, a 1989. godine došao je red na mog oca Nenada koji je također s uspjehom odveslao zacrtanu rutu predaka. Napomenimo kako je dr. Nenad Belic, kardiolog, bio šef kardiološkog odjela Čikaške bolnice, a poginuo u oluji u blizini engleske obale 2001. godine u pokušaju da s malim čamcem prevesla Atlantik.
𝐃𝐨š𝐚𝐨 𝐫𝐞𝐝 𝐢 𝐧𝐚 𝐦𝐞𝐧𝐞
Od svog djetinjstva Adrian je slušao o pričama i avanturama svoga djeda i pradjeda. Iako je rođen u Americi kao dijete posjećivao je Rab gotovo svake godine i uživao u blagodatima ljetnih praznika. Ovdje se odlično osjećam, pun sam prekrasnih sjećanja, odlazaka na plivanje, u restorane, turista. Djed Živan imao je u luci vezanu barku kojom smo odlazili na plaže i susjedne otoke. Zaista, zapadna obala Raba, prekrasan šumovit Kalifront, Cres, Lošinj, Silba, Lun na Pagu bile su Adrianovo prošireno dvorište. Obožavam more, jedrio sam kao dijete i više sam jedriličar nego veslač - posebno je naglasio. I tako je došao moj red. Kako brzo prođe 50 godina - sa sjetom i pomalo zamišljen konstatira Adrian. Obiteljska je to tradicija, doduše malo uvrnuta, neobična. Ne čudi jer, ispričao mi je Adrian, kako je njegova obitelj pomalo ekscentrična, a k tome i raštrkana po cijelome svijetu.
𝐌𝐢𝐬𝐢𝐣𝐚 𝐤𝐨𝐣𝐚 𝐣𝐞 𝐳𝐚𝐡𝐭𝐢𝐣𝐞𝐯𝐚𝐥𝐚 𝐮𝐩𝐨𝐫𝐧𝐨𝐬𝐭, 𝐬𝐭𝐫𝐩𝐥𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐢 𝐩𝐬𝐢𝐡𝐨𝐥𝐨š𝐤𝐨 𝐧𝐚𝐝𝐦𝐮𝐝𝐫𝐢𝐯𝐚𝐧𝐣𝐞
Prvi problem koji se nametnuo bio je pronalazak pogodne malene drvene barčice na vesla s kojom bi bilo sigurno oploviti Rab. Da skratimo priču oko traženja kaića, Adrian je naposljetku bio upućen na poznatog rapskog brodograditelja i zaljubljenika u drvenu brodogradnju i jedrenje, Petra Španjola - Penku. Tu je naišao na tvrd orah. Penka, uvijek u poslu, pomalo zamišljen, ne rječit i s pomalo odmjeravajućim pogledom i mišlju “ Ča sad ovaj oće?” kad se netko zatekne kod njegove dizalice (op. a.). U jednoj rečenici karakterni opis našeg meštra od driva slagao se s dojmom koji je Adrian na prvu o njemu stekao. Vidio sam da me gleda kao nekog ludog Amerikanca s glupom idejom. Čudno me gledao - s osmjehom govori. I tako su počeli dani nadmudrivanja, ali i zbližavanja Adriana i Penke. Pustolovac je svakog dana dolazio kod Penke, započinjao razgovor, gledao barčicu i malo po malo, nakon nekoliko dana zaveslao, ali u vidokrugu oštrog Penkinog oka. Nisam ga htio iznevjeriti i znao sam da će me promatrati dok se budem upoznavao s barkom i pokušavao veslati. Uslijedili su treninzi do rapske luke, uvale sv. Eufemije i Ćifnate uz podršku prolazećih barkarijola i brodskih truba lokalnih turističkih brodova. Savjetovao mi je Petar da idem u pratnji još jedne barke, ali to nije bio dio mog plana. Provjerio sam vremensku prognozu koja je bila OK i upitao ga - Mogu li solo? Na to je Penka odgovorio - A OK. Idi sam! Blagoslov je pao i od tada sve je bilo, gotovo doslovno, u Adrianovim rukama.
𝐎 𝐝𝐫𝐯𝐞𝐧𝐨𝐣 𝐥𝐣𝐞𝐩𝐨𝐭𝐢𝐜𝐢 𝐧𝐚 𝐥𝐢𝐦𝐮𝐧
Na prvi pogled Adrian se zaljubio u drvenu ljepoticu, a nakon oplovljavanja kao da se rodila posebna ljubav prema njoj, vezanost. Gledao ju je drugim očima. Tako to biva s čovjekom i brodom. Drvena barka dužine 4 metra porinuta je u more davne 1962. godine. Da nije bilo brodograditelja Petra Španjola Penke, ova jedinstvena ljepotica, zapostavljena i načeta zubom vremena, zasigurno bi propala. Upravo te skladne linije nisu promakle izučenom brodograditeljskom oku. Penka je s restauracijom započeo početkom 2023. godine, a moja je malenkost tome svjedočila i pokojom slikom ovjekovječila. Sveobuhvatni remont, tekao je bez većih poteškoća, makar iz moje perspektive, a kolumba je zabrazdila površinom već 2024. godine. Građena i obnovljena prvenstveno za jedrenje, skladnih linija i krme “na limun”. (op.a.)
𝐈𝐬𝐩𝐮𝐧𝐣𝐞𝐧𝐣𝐞 𝐭𝐫𝐚𝐝𝐢𝐜𝐢𝐣𝐞 𝐢 𝐬𝐧𝐚 𝐮 𝐚𝐯𝐚𝐧𝐭𝐮𝐫𝐢𝐬𝐭𝐢č𝐤𝐨𝐦 𝐬𝐭𝐢𝐥𝐮
Pustolovina je, prethodno utreniranim zaveslajima, krenula u subotu, 21. rujna 2024., nešto malo poslije 9:30 sati kada se Adrian otisnuo s Penkinog mula u Banju.
Vrijeme je bilo odlično. U Barbatskom kanalu bilo je predivno, po lijevom boku kod Mišnjaka prošao je trajekt, a zatim u Velebitskom kanalu spektakularno. More mirno, prefektno. Strme i gole padine rapskog masiva Kamenjaka, duboko i čisto modro more, bonaca, učinili su ovu dionicu, još uvijek po danu, prekrasnom. Kod Lopara Adrian se susreće sa zalazom. Vremenske se prilike mijenjaju. Postaje vjetrovito od bure i valovito, zaveslaji postaju teški, a držanje kursa izazovno. Sunce ubrzo zalazi i mala barčica ulazi u mrkli mrak. Dva sata čistoga mraka, no uz pratnju očaravajuće bioluminiscencije, plavo zelene boje kod svakog zaveslaja. Navigiram pomoću zvijezda. Mjesec proviruje negdje kod rta Stojan. Po lijevom boku ostavlja Sorinj, lovri rt Kalifront i laganim zaveslajima sjeverozapadnom obalom Kalifronta klizi sa svojom suputnicom prema gradu. Na ovoj dionici putovanja mjesec je bio gotovo pun, more mirno kao ulje. I čisto, kristalno čisto kao da plutaš svemirom. Vrlo romantično. Ubrzo se pojavilo svjetlo na Frkanju, a ranom zorom i gradski se zvonici pred pramcem pojavljuju. Znak je to bio da je potrebno odraditi još koji zaveslaj, ostaviti Dolin po desnom boku i uploviti u Penkinu lučicu. U 5 sati i 30ak minuta ruke pune žuljeva odlažu vesla na pajole barke, a stopala napokon dodiruju Penkin betonski pristan.
𝐑𝐞𝐳𝐢𝐦𝐞 - 𝐢𝐬𝐩𝐮𝐧𝐣𝐞𝐧𝐣𝐚 𝐨𝐛𝐢𝐭𝐞𝐥𝐣𝐬𝐤𝐞 𝐭𝐫𝐚𝐝𝐢𝐜𝐢𝐣𝐞 + 𝐫𝐚𝐝𝐨𝐬𝐭
Tijekom veslačke avanture Adrian je malo jeo, svako malo pio vode, malo čak i halucinirao. U kratim se pauzama odmarao. Iako je bilo i bolno ovo je bilo predivno iskustvo. Ima uzbuđenja, slaviš uspjeh i ostavštinu njeguješ. Lijepo je imati korijenje i lijepo je biti odavde. Iz radosti to radim, čiste radosti! Iako su mnogi bili skeptični polako su popuštali i bili mi podrška, jedna zdrava lijepa zajednica. I za kraj, svakako moram zahvaliti svim ljudima koji su mi pomogli u ovom projektu jer bez njih ovo ne bi bilo moguće ostvariti.
𝐃𝐨𝐝𝐚𝐭𝐚𝐤 𝐳𝐚 𝐤𝐫𝐚𝐣
Plovidba na vesla oko otoka Raba trajala je 19 sati i 47 minuta, prijeđeno je 30 nautičkih milja, a prosječna brzina iznosila je 1,5 čvor.
